Brač Online

Naslovnica Tko smo mi Donacije Portal na Facebooku

Danas smo se oprostili od legendarnog pjesnika Jakše Fiamenga, virtuoza riječi koji je pripadao krugu najistaknutnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, autora mnogih antologijskih klapskih pjesama te popularnih balada i šansona.

 

 



Od ovog velikog hrvatskog umjetnika dirljvom su se eulogijom oprostili i djelatnici Centra za kulturu Brač čiji facebook post uz dozvolu prenosimo u cijelosti.

Danas se opraštamo od našega Jakše.
Svoje stihove govorio nam je na Glavici u Supetru, na Festivalu čakavske riči u Škripu, u Selcima, u Bolu…
Nezaboravno opjevao Pučišća, Škrip, Pustinju Blaca, Rendića , braceru , kamenolome, kamen…
S ljubavlju te ispraćamo danas.
Hvala Ti pjesniče!

 

 

.......Sam po sebi otok Brač je jedan poseban sonet. Kao da u njemu vrije ljepota, kao da je u njemu sadržana najbujnija poetska forma soneta, sve njegove rime i svi metri, svi ritmovi i sve što sonet čini sonetom. Diljem otoka, na svakome koraku, vidljiva je njegova povijesnost i nepotrošiv dah, u svakoj njegovoj objavi, u svakoj boji.
A kad o Braču razmišljam u bojama, uvijek vidim tri boje. Plavu, zelenu i bijelu. Boju mora, boju maslina, boju kamena. U mene se, i ne samo u mene, najdublje zasjekao njegov kamen, mnogim razmišljanjima druga riječ za ovaj otok. Njegovo prvo lice, njegova najbliža odrednica. Sinonim. Gotovo da i njegovo raslinje, maslinu i lozu, planiku i česminu, osjećam kamenom, ali i njegovo more, ukroćeno prozirnim uvalama ili pak strmim liticama. Kamen je otok održao na površini, uzdigao ga nad morem, učinio vidljivim njegov stas i njegove tajne. Zar nije bezbroj puta kazano da je Brač kontinent, otok mijena, a u svim tim mijenama važnu ulogu ima kamen.
No, sva ta mnogobrojna svojstva kamena i njihova značenja nisu slučajno i bz mjere raspoređena bračkim površinskim tkivom. Sve te gomile, petrade, zidine, popločane ulice, pročelja, kamene fuge, zvonici koji su poput krune na pučkoj arhitekturi njegovih mjesta i gradića. Svi ti čvrsti, najčvršći oblici života, skulpture i skulpturalne skupine naših svagdašnjosti koje ne pomišljaju biti umjetnost, ali to – već same p sebi – jesu. Memorije, spomenici, spomenička baština, pomiješani sa svagdašnjim, ovodobnim. A već sama ta činjenica, taj razgovor preko vremena, to bračko suglasje i komplementarnost, asocira ne na kaos i slučajnost već na red, pravilan raspored, svečanost. Ono što gradi i sonet, njegove katrene i tercine, njegove srokove i metre, njegove akrostihe i eode.
Kamen nije nešto što je Braču dodano i poklonjeno već je on njegova bitna supstancija. Njegovo stanje, vapnenačka iskaznica, koja osvaja djevičanskom bjelinom i mudrosnim sivilom što bliješti ali i zvoni, poziva, okuplja, iskupljuje, dariva proplamsajima života i snažnom stoljetnom duhovnošću, slojevitošću civilizacijskog utočišta, toposom kojim se se napajali Iliri, Rimljani, Hrvati… Oni koji su jezikom otvorili sve pretince u povijesti, ostavili nam pismene dokaze o svom boravku u vremenu. Osnovni zvuk Braču ne daju samo šum vremena u prolascima vjetra preko njegovih visoravni i grebena, nije to ni samo rasprskavanje, usitnjavanje vodenih masa pod njegovim obalama, a ni uporni, raspjevani glas cvrčka, tog milenijskog aeda na vječnom „čvoru crne smrče“. Nije to ni isključiva povlastica pjesničkih ditiramba šjor Nazora i brojnih čakavaca, začinjavaca i inih koji i danas u jeziku prepoznaju svoj život i sve što su naslijedili te imaju zadaću iskustvo zavičaja u prošlosti predati u zalog onima koji nas nasljeđuju.
Zvuk Brača nije upisan samo u nedjeljna zvona, a ni u štektanje brodskih motora oko otoka, ni u glas truba u prolascima putničkih brodova, ni u škripu trudnih maslina. Zvuk Brača nezamisliv je bez kamena i svjetlosti koja miruje u njegovoj utrobi. Kamena, koji zrije i koji se bere, koji pulsira tajnim žilama, u koji udara dlijeto škarpelina da bi pokazao djelotvornost svoje meštrije i onu istu svjetlost izveo iz dubine na površinu, razdijelio sjenama, osjenčao čudesnom igrom oblika, žljebova i oblina. Koji mijenja, disciplinira kamen i gradi kuću za sebe i živinu, koji podižre crkve i škole, rezbari umjetnine, kleše kameni sonet u kojem je sadržana i tiha molitva pustinjaka i povoci suvremenih turističkih bukača. Kamen je iskono stanje Brača, vapnenačka pustolovina u vremenu mijena, njegova pjesma koja je uvijek i zauvijek.

Ako je život u ovome podneblju svečanost, onda je sonet mjera te svečanosti, njezin najspontaniji iskaz, njezino ravnovjesje sa svime što je obala, pašnjak, kamenjar, pustara i grad pred živim licem mora, koje sve vidi i sve pamti, koje je i samo i jedan veliki sonet od iskustva i pjesničke mjere. Brač je kamenu sonet, njegova kuća, pastirski stan, pojila i mandrači, prapovijesne gomile i gospodske vile, zvonici i lanterne, vinogradi i raskrižja, blagoslovi polja i pjesnička sijela, sve ono što broji njegovo vrijeme i načine, traje od ljudi i za ljude, ravna se po iskonima i potrebama doba, mjere su života u koji su se spustile zvijezde i znaci su vremena koje se ne predaje.

 

„Brački sonet iliti poziv na svečanost“ , autor Jakša Fiamengo
tiskano u Bračkom zborniku broj 22, 2007. godine

 

Podijelite ovaj članak

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.