Brač Online

Naslovnica Tko smo mi Donacije Portal na Facebooku

fumar-naslovnica.jpg
U današnjem fumaru, Don Ivica se posvetio svjetskom danu molitve za duhovna zvanja. Piše nam o krizi duhovnih zvanja, o manjku svećenika...

 

Sve se češće govori o krizi duhovnih zvanja, o manjku svećenika. Ako pogledamo statistički, onda krize ne bi bilo. Jer u Europi dolazi 1 svećenik na 1300 stanovnika, ne samo katolika. Ako bismo gledali samo katolike, onda bi omjer bio još povoljniji. Za razliku od Afrike gdje dolazi 1 svećenik na 13000 vjernika, Europa se nalazi u puno boljem položaju. No, ako pogledamo starosnu dob, vidimo da svećenstvo postaje sve starije (kao i društvo u Evropi). Sve je manje svećeničkih i redovničkih kandidata te je za predvidjeti sve veći problem kod popunjavanja župa. Sigurno je da ima razlika među pojedinim pokrajinama, pojedinim krajevima, negdje ima više, negdje manje svećenika. Pokretnost svećenika (automobili) donekle umanjuje ovu potrebu, jer jedan svećenik može posluživati dvije i više župa. No, ni to rješenje neće moći služiti u nedogled. Svakako, to je ozbiljno pitanje  kojim bi se trebala pozabaviti mjesna (i ne samo mjesna) Crkva. Ipak moram biti istinit i reći da su u Africi, Aziji, Južnoj Americi sjemeništa prepuna i ima veoma veliki broj mladih svećenika.  Druga bi tema mogla biti kako se pripremiti za jaču krizu svećeničkih zvanja.

Danas želim nešto reći o uzrocima ove sadašnje krize:
 1. Pad nataliteta. Sve manji broj djece. Sve manji broj rođenja, a time i krštenja. Hvarska biskupija imala je prošle godine  130 sprovoda više nego krštenja, a u Hrvatskoj godišnje nestaje jedan grad veličine Makarske. I logično je da uz sve manje djece, ima i sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja.

2. Standard i utjecaj standarda. Današnji način života, odjeci standarda se sve više uočavaju i to na svakom koraku. Nestaju brojne vrijednosti, npr. smisao za žrtvu, odricanje. Prevladava mentalitet uspjeha, napretka, posjedovanja. Pod naletom materijalizacije života nestaju i duhovne vrijednosti, vjera hlapi kao što hlapi kap vode na žarkom suncu. Mentalitet trenutnih uživanja. Sve to kod mladih ljudi utječe na razvitak ili odbacivanje ideje o duhovnom zvanju.

3. U župama se osjeća sve manje raspoloživosti za prihvaćanje svećenika. Svećenik sve manje osjeća da ga nosi vjera dotične  zajednice, nameću se uvijek  nove obveze i dužnosti, a on se osjeća fizički, a što je najgore, i duhovno iscrpljen.

4. Sveopća atmosfera koja pokazuje odbojnost prema duhovnom zvanju. I kad bi se netko uputio prema tom zvanju, naišao bi na podsmijeh i izrugivanje prijatelja i znanaca: "Pa zar to?", "Zar ćeš se živ pokopati" A roditelji koji bi uočili da njihovo dijete želi poći putem duhovnog poziva, bi sve učinili da takav poziv, već u početku, uguše. Barem većina. Tko bi se danas veselio što je netko pošao u sjemenište ili bogosloviju.

5. Spomenut ću još jednu stranu svećeničkog poziva, upravo iz nedjeljnog evanđelja, a to je čuvar i pastir duša. Dušobrižnik. Sama riječ dušobrižnik ima nekakvu negativnu društvenu konotaciju. Danas vođe nisu na cijeni. Nitko ne želi imati vođu. Svi su ljudi jednaki, svi hoće sve probati, nitko ne želi imati iznad sebe ili pokraj sebe čuvara, pastira. I upravo u ovoj oznaci danas vidim veliki problem za mlade ljude, jer i oni sami  osjećaju tu odbojnost.

Svi problemi nisu nabrojeni, niti sam imao pretenzije stručno ih obraditi. Naveo sam samo smjernice koje bi nam trebale pomoći bolje i dublje sagledati problem.

Ima li rješenja?

Mnogi će odmah pokazati rješenje - "Ukidanje celibata" . Ovaj ili sljedeći papa bi trebao dokinuti ili ublažiti obvezu celibata. No, odmah ću reći da ozbiljno sumnjam da će i jedan papa ukinuti celibat, jer bi se njegovim ukidanjem umnožili drugi problemi. Evo jedan primjer iz Njemačke: protestantski pastori se smiju ženiti. I među svim staleškim grupama najviše rastava ima među pastorima! Ukidanjem jednog problema stvorili bi se brojni drugi.

Drugi nude rješenje - "Dopustiti ženama ređenje!"  Kao da ta stvar ovisi o papi, ovom ili onom, i njegovoj volji i samovolji. To je pitanje vjere Crkve i Krista Gospodina koji je jedini vječni svećenik, koji je postavio apostole za svećenike a crkvena tradicija istoka i zapada to strogo poštivala. Ovdje se radi o vjeri u Krista i njegovo djelovanje. Još nešto moram naglasiti: dugi niz godina sam bio župnik u miješanoj župi, katolici i evangelici. I kod njih je bio mnogo lošiji posjet nedjeljnoj službi Božjoj nego kod nas, iako su imali mladu i poletnu ženu za župnika. Sve ovo ne govorim iz neke zluradosti što je kod njih lošije, nego s bolju, ali pokazujem na konkretne činjenice. I vjerujem da se ni kod nas stanje ne bi ništa promijenilo.

Neki će reći da treba promijeniti seksualni moral Crkve. Ovima treba samo reći da Crkva ne nameće nikakav moral, nego da ona naviješta  moralne norme Biblije i Crkvene tradicije. I svi ovi pozivi, koliko god bili pod izgovorom brige za zvanja, u stvari pokazuju težnju onih koji ih govore za nekakvom drugom Crkvom koja bi se iznevjerila svojim principima.

Crkva nije nikakvo zemaljsko, svjetovno udruženje koje može svoja pravila i principe mijenjati po želji bilo pojedinaca, bilo grupa. Crkva je djelo Isusa Krista i po njemu ona živi i djeluje. I svatko tko promatra Crkvu drukčije nego kroz Isusa Krista, neće je razumjeti, niti shvatiti.
Crkva nije od ljudi odozdo, nego odozgo, od Boga.
Svećenik nije sam od sebe, niti po sebi. On je pozvan. Ovaj poziv nije nikakvo odlikovanje za neka izvanredna djela, svećenički poziv je dar, milost. Dar kako zajednici, tako i pojedincu. I dokle god budemo Crkvu promatrali zemaljski i prema njoj se odnosili kao prema zemaljskim udruženjima, dotle će sve teže dolaziti do izražaja ovaj dar, ova milost.

Gdje je onda rješenje i ima li ga uopće?

Rješenje nam je pokazao sam Isus kad je rekao: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu."

Tu vidim rješenje problema. Jer molitva, iskrena, zaufana, nestaje iz naše sredine, nestaje iz našeg dnevnog ritma, sigurno je da nestaje i odgovor na molitvu - dar zvanja, ali i ne samo on.

Koliki kršćani kritiziraju, diskutiraju o svećenicima! Pitam se kada su se iskreno pomolili da Bog sačuva ove svećenike kao što je Isus molio za svoje učenike: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu" ,"sačuvaj ih od zloga"  "oni dolaze od svijeta, oni su u svijetu, ali učini da ne budu kao svijet." I slično. 

Koliko i kako vjerujemo da je Bog onaj koji "može sinove Abrahamove i iz kamena podići"  "Kad bi vaša vjera bila kao zrno gorušice..." Očito da smo na tom planu zakazali. Svi, i biskupi, i svećenici, i vjernici. Sjećam se da su nekada, neki župnici organizirali molitelje i moliteljice za svećenička zvanja. Puno puta se dogodilo da je neka osoba saznala tek za Mladu misu dotičnog da je ona za njega molila desetak godina.

Svatko od nas ne može puno toga na ovom području i okruženju učiniti. No, svatko od nas može mnogo moliti. Žarko moliti, pouzdano moliti. Jesmo li spremni?

Krenimo!

Don Ivica

 

Podijelite ovaj članak

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.